Tijela beba završila u septičkoj jami: Iskopavanje masovne grobnice otkrilo šokantne detalje

Otkopavanje grobnice otvorilo je brojne rane i razotkrilo neke šokantne detalje.

Kad se Annette McKay rodila prva unuka, mislila je da će njezina majka, Maggie O'Connor, biti presretna. Postala je prabaka.

Umjesto toga, McKay ju je pronašla kako neutješno jeca ispred kuće, plačući: "To je beba, beba".

McKay je uvjeravala svoju 70-godišnju majku da je njezino praunuče zdravo. Ali O'Connor nije govorila o njemu.

"Ne tvoja beba, moja beba", rekla je O'Connor, otkrivajući tajnu koju je skrivala decenijama. Njezino prvo dijete, Mary Margaret, umrla je u junu 1943., u dobi od samo 6 mjeseci.

To je bio prvi i jedini put da je O'Connor govorila o Mary Margaret ili o njezinom iskustvu u Domu sv. Marije – takozvanom domu za majku i dijete u gradu Tuamu , u zapadnoj Irskoj, u okrugu Galway.

Institucija Tuam bila je jedan od desetaka „domova“ u koje su trudnice i neudane žene veći dio 20. stoljeća slate na tajni porod. Žene su često prisilno odvojene od svoje djece. Neka dojenčad je premještena u Irsku, Ujedinjeno Kraljevstvo ili čak Sjedinjene Države, Kanadu i Australiju, ali stotine su umrle, a njihovi posmrtni ostaci odbačeni - njihove majke često nikada nisu saznale što se zapravo dogodilo s njihovim bebama, piše CNN.

U ponedjeljak će tim irskih i međunarodnih forenzičkih stručnjaka započeti dvogodišnja iskopavanja na masovnoj grobnici u Tuamu , za koju se vjeruje da sadrži posmrtne ostatke 796 djece.

Od 1922. do 1998. godine, Katolička crkva i irska država uspostavile su duboko mizoginu mrežu institucija koje su ciljale i kažnjavale neudane žene. To je stvorilo kulturu ograničavanja koja je dotakla sve aspekte društva. Irski stavovi su se od tada promijenili. Ali sram, tajnovitost i društvena izolacija koje je sistem stvorio ostavili su trajan ožiljak.

"U ovom iskrivljenom, autoritarnom svijetu, spolni odnos je bio najveći grijeh za žene, a ne za muškarce", rekla je McKay za CNN.

"Žene koje su imale ovaj vidljivi znak spolnosti – trudnoću 'prepuštanja grijehu' – 'nestajale' su iz župe, iza visokih zidina na kraju grada", dodala je.

O'Connor je poslana u dom Tuam kao trudna 17-godišnjakinja nakon što ju je silovao domar industrijske škole u kojoj je odrasla, priča McKay.

Užasi doma Tuam

Unutar doma, majke i bebe bile su odvojene jedna od druge. Mnoge žene su na kraju poslane u praonice veša Magdalene, katoličke radničke domove gdje su bile zatočene kao neplaćene radnice. Njihove bebe su zatim ili udomljavane ili posvojene od strane porodica, dalje institucionalizirane u industrijskim školama ili ustanovama za "njegu" za osobe s invaliditetom ili ilegalno posvojene i prodane izvan Irske u zemlje uključujući Sjedinjene Države, gdje je, prema projektu Clann, od 1940-ih do 1970-ih poslano više od 2000 djece.

Ali mnoge od tih beba nikada nisu preživjele izvan ovih zidova: najmanje 9000 dojenčadi i djece umrlo je u tim ustanovama, uključujući i dom Tuam.

O'Connor, koja je poslana u drugu industrijsku školu nakon što se Mary Margaret rodila, saznala je da joj je kći umrla tek šest mjeseci kasnije dok je širila veš.

'Dijete tvoga grijeha je mrtvo', rekle su joj časne sestre, tvrdi McKay, "kao da to nije ništa".

O'Connor se na kraju preselila u Englesku, gdje je odgojila šestero druge djece i živjela život koji je, naizgled, izgledao glamurozno, rekla je McKay. Ali užasi doma Tuam nikada je nisu napustili.

McKay je tugovala za sestrom koju nikada nije upoznala, ali je pronašla utjehu zamišljajući sićušan grob u irskom selu gdje bi Mary Margaret mogla biti pokopana.

Ali 2014. godine ta seoska vizija raspršila se nakon što je otvorila engleske novine u kojima je pisalo: "Masovna septička jama 'sadrži kosture 800 beba' na mjestu irskog doma za neudane majke".

Rad lokalne tuamske historičarke Catherine Corless otkrio je da je u Tuamu umrlo 796 beba bez pogrebnih zapisa te da su bile smještene u napušteni spremnik za otpadne vode.

Vlasti su isprva odbile sudjelovati u nalazima Corless i u potpunosti su odbacile njezin rad. Sestre Bon Secours – časne sestre koje su vodile dom od 1925. do 1961. – angažirale su konzultantsku firmu koja je u potpunosti zanijekala masovnu grobnicu, rekavši da nema dokaza da su tamo pokopana djeca.

Ali Corless, preživjele majke i bebe iz doma i članovi porodica nikada nisu prestali voditi kampanju za bebe iz Tuama i njihove majke.

I uspjelo je.

Irska vlada je 2015. godine pokrenula istragu o 14 domova za majke i bebe i četiri regionalna doma, u kojoj su pronađene "značajne količine" ljudskih ostataka na lokalitetu Tuam. Istraga je utvrdila "zastrašujuću razinu smrtnosti dojenčadi" u ustanovama i navela da država nije podigla uzbunu zbog njih, iako je to bilo "poznato lokalnim i nacionalnim vlastima" i "zabilježeno u službenim publikacijama".

Prije 1960. godine, domovi za majku i dijete "nisu spašavali živote 'nezakonite' djece; zapravo, čini se da su značajno smanjili njihove izglede za preživljavanje", navodi se. Državna istraga dovela je do formalne isprike vlade 2021. godine, najave programa obeštećenja i isprike Sestara Bon Secours.

Iako mnogi članovi porodica i preživjeli smatraju da je odgovor vlade bio neadekvatan te da se prema njima još uvijek ne postupa s poštovanjem i dostojanstvom koje zaslužuju, u Tuamu sada vlada opći osjećaj olakšanja.

Sljedeće dvije godine, forenzički stručnjaci će raditi na lokaciji Tuam kako bi iskopali i analizirali dječje ostatke.

Niamh McCullagh, forenzička arheologinja koja radi s Uredom direktora ovlaštene intervencije, Tuam (ODAIT), neovisnim tijelom koje nadzire projekt, rekla je da je "probnim iskopavanjem" na licu mjesta otkriveno 20 komora u napuštenom spremniku za otpadne vode koje su sadržavale ostatke dojenčadi u dobi od 35 sedmica do tri godine u trenutku smrti.

"Nije lijepa priča, ali je istina"

McCullagh je za CNN rekla da će, ako forenzičari otkriju dokaze da je bilo koje od djece umrlo nezakonito, obavijestiti mrtvozornika, koji će potom obavijestiti policiju.

"Potencijal sigurno postoji, to se vidi na popisu umrlih", rekla je.

No upozorila je da identifikacija posmrtnih ostataka i uzroka smrti dolazi s izazovima zbog fragmentirane prirode ostataka, proteklog vremena i nedostatka potpunih uzoraka DNK od potencijalnih rođaka.

"Strašna istina o dojenčadi jest da moraju živjeti s bolešću dovoljno dugo da im ona utječe na kosti... pa često ne žive dovoljno dugo da neke bolesti utječu na njihove kosti. Nije lijepa priča, ali je istina", rekla je.

Stojeći ispred mjesta gdje su rođena njezina dva brata, John i William, Anna Corrigan, 70-godišnjakinja iz Dublina, rekla je za CNN da se nada da će ekshumacija donijeti pravdu i kraj.

"Nisu imali dostojanstvo u životu. Nisu imali dostojanstvo u smrti. Uskraćeno im je svako ljudsko pravo", rekla je Corrigan, koja je odgajana kao jedino dijete. Tek je 2012. godine, nakon što joj je majka Bridget umrla, saznala za svoju braću rođenu u Tuamu dok je istraživala rani život svoje majke u industrijskoj školi.

Corriganov brat John težio je 3,7 kilograma pri rođenju u februaru 1946. No izvještaj vlasti o uvjetima u domu, objavljen samo nekoliko mjeseci nakon što je njegova majka otišla, prikazalo je sumornu sliku stvarnosti za one koji su bili unutra, opisujući ih kao: "Jadne, mršave s proždrljivim apetitom" i "bez kontrole nad tjelesnim funkcijama, vjerovatno mentalno defektne".

Prema izvještaju, u domu je u to vrijeme živjelo 271 dijete. Od 31 dojenčeta, 12 je opisano kao "jadne bebe, mršave, koje nisu napredovale".

John je umro od ospica kada je imao 13 mjeseci, prema njegovoj smrtovnici. Iako se nada da je njegov brat Will posvojen u Sjevernu Ameriku i da je možda još uvijek živ, Corrigan vjeruje da je John pokopan u masovnoj grobnici.

'Mogla sam to bio ja'

U utorak su se rodbina i preživjeli okupili na mjestu događaja kako bi od stručnjaka čuli savjete o sljedećim koracima.

"Mogla sam to biti ja. Svi mi koji smo tamo preživjeli bili smo samo korak od septičkih jama", rekla je preživjela Teresa O'Sullivan za CNN.

O'Sullivan je rođena u domu 1957. godine, a majka joj je bila tinejdžerica, a rekla joj je da nikada nije prestala tražiti njezino dijete, uprkos tome što su joj časne sestre govorile da je "sama sebi uništila život" i da je njezino dijete poslano u Ameriku. Ponovno su se povezale tek kada je O'Sullivan imala tridesetak godina.

Nedavno je pronašla i brata s očeve strane, koji je bio s O'Sullivan kako bi je podržao dok su iskopavanja započinjala.

"Bili smo pokraj njih. Bili su u sobama s nama, bili su u zgradi s nama", rekao je O'Sullivan o bebama čija su tijela završila u septičkoj jami.

"Moramo ih izvući odande", rekla je.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad